Call of Duty Multigqaming clan

Hoće li biti ogromni roboti u budućnosti? To pitanje vječiti je misterij koji proganja mnoge HCL posjetitelje. Srećom, ovih dana dobili smo naznaku odgovora u obliku nove PC avanture zvane Machinarium, a današnjom recenzijom dotične igre pokušat ćemo razotkriti spomenutu nepoznanicu jednom za sva vremena.

Machinarium nas odvodi u mehanički svijet nastanjen robotima. Riječ je tu o staromodnoj point n click avanturi češkog indie developera Amanita Design. Odmah pri samom početku Machinarium nas doslovno baca u igru bez ikakva uvoda, ne prezentirajući nikakvu pozadinsku priču. Stvari postaju još čudnije kada shvatite da dijalog u igri ne postoji. Ipak, kako avantura odmiče tako vam postaje jasnije da je sve to vješto osmišljeno kako bi se pridonijelo odličnoj atmosferi.

Naime, priča u Machinariumu vrti se oko ljubavi, zavjere i osvete. U ulozi malog robota vraćamo se u grad iz kojeg smo prvotno izbačeni. S obzirom da je simpatični robot često nespretan i nemoćan, njegov put do ljubavi s kojom ga je rastavila tročlana banda bitangi, bit će zabavno, ali ne i lagano iskustvo. Robot će usred potrage za svojom ljepšom polovicom nanjušiti zavjeru već spomenute bande, zavjeru za koju zna samo on, a nitko mu drugi ne želi povjerovati.

Pitate se kako je sve to ispričano u igri bez dijaloga, opisa i sličnoga? Upravo u tome leži čar Machinariuma. Priča je prikazana kroz animirane crteže koji simboliziraju misli likova. Misli se najčešće pojavljuju u interakciji glavnog lika s okolinom, otkrivajući događaje iz prošlosti koji su na samom početku igre bili nepoznati. Isti sistem služi i za prikazivanje karakternih osobina. Iako nikada nećete ulaziti u dublje analize likova, njihova osobnost i dispozicija prema vama bit će kristalno jasna kada vam animirani crtež pokaže određeno sjećanje.

Dakle, način na koji se radnja pripovijeda igraču zaslužuje svaku pohvalu. Neki to možda neće cijeniti, no oni koji su barem jednom pokušali osmisliti originalnu fabulu i prenijeti je u određeni format znat će da je prava umjetnost kad se u ovako toploj priči nađe prazan prostor za razmišljanje. A pored toga, sve je to odlično integrirano u atmosferu i gameplay. Nema tu nekakve velike raznovrsnosti, ipak je ovo dobri stari PNC žanr, ali isto tako nema ni mjesta dosadi i monotoniji.

Okosnica gameplaya su zagonetke, a njihovo rješavanje je praktički sve što ćete u igri raditi. Srećom, zagonetke u ovoj igri možemo počastiti iznimno pozitivnim epitetima – originalne, izazovne, logične, zabavne. Ugrubo ih možemo podijeliti na dvije kategorije. One klasične od vas zahtijevaju oštro oko kod uočavanja nekog predmeta ili pak objekta na kojemu ćete isti upotrijebiti. Ponekad ćete morati kombinirati više stvari na različitim lokacijama, a kada to uspješno obavite vjerojatnost je da vas čeka tradicionalna kategorija zagonetki. Takve pak variraju od mini-igara do puzzli, te katkad znaju dobrano namučiti i naživcirati. Ipak, nisu nerješive jer vam je od samog početka jasno što trebate napraviti kako biste ih riješili, a na vama je da shvatite na koji način ćete to postići.

Ukoliko ipak negdje zapnete, Machinarium nudi odličan oblik pomoći. Hint sustav tako vam putem animiranih misli daje početnu ideju što napraviti na trenutnoj lokaciji, odnosno kako započeti rješavanje problema. U većini slučajeva to neće biti dovoljno jer na jednoj lokaciji morate napraviti više stvari, ali će vas odvesti u pravom smjeru ka soluciji. A ako vam ni nakon toga ne bude jasno što dalje, tu je Walkthrough sustav - ingame prohod prikazan pomoću skica koje ukazuju na kompletno rješenje. Naravno, oba sustava pomoći su potpuno opcionalni, a u slučaju prohoda nećete moći tek tako pogledati rješenje već ćete prije toga morati odigrati malenu mini-igru u stilu svemirskih pucaljki s pradavnih konzola. Također, valja napomenuti da prohod ne otkriva baš sve, jer postoje i zagonetke koje nemaju tek jedno univerzalno rješenje.

Druga strana medalje, odnosno drugi dio PNC žanra – kretanje i interakcija, nažalost nije na razini ostalih elemenata ove igre. Nagledali smo svega i svačega kad su u pitanju kontrole u avanturama, stoga Machinariumu ne možemo zamjeriti mnogo toga, ali krajnji rezultat mogao je biti bolji. Konkretno govoreći, kontrole znaju živcirati utoliko što znaju biti neposlušne i krute. Kad svome liku naredite da krene na jednu poziciju ekrana, a onda se predomislite i želite da ga zaustavite, to nije moguće jer morate čekati da on dođe gdje ste mu prvotno i naredili. Nadalje, ako stojite na jednom kraju ekrana i trebate iskoristiti neki predmet na objektu s druge strane, ne možete to učiniti automatski već ste primorani prvo prijeći na drugu stranu, a tek onda napraviti ono što ste namjeravali. Zbog takvih gluposti igra vas ponekad vuče za nos jer odbija prihvatiti ono što vi želite napraviti, sve dok se ne pomaknete dva koraka dalje te izvršite željenu akciju. To često vodi do nepotrebnog lutanja, ponavljanja i razbijanja glave, da bi na kraju otkrili kako rješenje već znate, ali ga zbog loših kontrola niste mogli pretvoriti u djelo. Tipičan problem avanturističkih igara koji se mogao lako riješiti, pa ga iz tog razloga moramo uzeti kao definitivni minus.

Grafički stil Machinariuma unikatan je i privlačan, a za njega ne treba niti ispod prosječan hardver u okviru današnjih pojmova. Naime, rukom crtana grafika izvodi se u flashu, a s obzirom na to, igra nema nikakvih grafičkih postavki. To dakako ne znači da je isprazna jer dizajnu svijeta i likova možemo bez ustručavanja dati čistu peticu. Machinarium ne prikazuje mnogo, ali njegov sadržaj zrači nevjerojatnim šarmom. Dodamo li tome još i fenomenalnu glazbenu podlogu, nećemo se premišljati ako ovu igru proglasimo kandidatom za avanturu godine. Istina je da ta avantura traje tek jedno poslijepodne, ali s obzirom na cijenu to je potpuno opravdano.