Prison Break: The Conspiracy
Popularni TV serijal kod nas poznat kao Zakon Braće, dobio je svoju adaptaciju u obliku video igre. Je li Prison Break: The Conspiracy ostvarenje snova brojnih fanova ili pak produkt kojega bi trebalo izbjegavati u širokom luku?
Nadasve čudan serijal Prison Break doživio je četiri sezone koje pamtimo po napetoj radnji te karizmatičnim likovima, ali i katastrofalno lošem raspletu priče koja je u početku slovila kao jedna od najboljih premisa uopće. Prva sezona predložak je za igru čijeg se razvoja prihvatio slovenski studio Zootfly, odnosno naslova kojega danas recenziramo. No prije nego krenemo u tu proceduru, čisto da spomenem, osobno sam ljubitelj Prison Breaka, ili barem onog dijela serije koji čak ima veze s bijegom iz zatvora. Shodno tome, nemam ništa protiv Scofielda i ekipe, niti sam prije igranja Conspiracya imao kakve predrasude o samoj igri. No konačni rezultat je razočaravajuć neovisno o tome gleda li se igru objektivno kao recenzent ili subjektivno kao fan.
BEKSTVO IZ ZATVORA
Vjerujem da vam je već poznato kako ide fabula Prison Breaka, no nije zgorega da ju u kratkim crtama ponovimo. Dakle, arhitekt Michael Scofield iscenira pljačku banke kako bi dospio u zatvor Fox River, gdje njegov brat Lincoln čeka smaknuće zbog ubojstva potpredsjedničinog brata. Dakako, njegov dolazak u dotični objekt dio je većeg plana. Naime, Scofield je projektirao taj zatvor, te nacrte istoga prebacio na veliku tetovažu preko svog tijela, kako bi izveo naizgled nemogući pothvat – pobjegao iz zloglasnog zatvora zajedno sa svojim 'bratom'. No da bi plan uspio, Scofield se u zatvoru mora obračunati s mnoštvom sitnih detalja koje nije mogao predvidjeti.
Zvuči zanimljivo, zar ne? E pa, uistinu jest, no valja napomenuti da u Conspiracy-u zaplet ide nešto drugačije. Igrač preuzima ulogu imaginarnog lika zvanog Tom Paxton, agenta Kompanije koji se infiltrira u Fox River kako bi iz prve ruke otkrio što to Scofield smjera. Zbog ovakvog poteza developera, neki detalji radnje uvelike odstupaju od originalnog predloška, što ne bi bilo loše da je to odrađeno na pristojnoj razini. Ali nije, i ovako se smisao priče gubi u interpretaciji koja podilazi novoj publici. Onima koji već znaju da igra završava bijegom iz zatvora, Conspiracy bi se lako mogao učiniti mlaćenjem prazne slame. Paxton kao glavni lik nije ni izbliza zanimljiv poput protagonista serije, a sve one ključne situacije u kojima se nađe uvijek uspijeva gledati sa strane. Konkretno govoreći, njegov odnos s ostalim likovima svodi se na svega dvije ili tri rečenice, što znači da na emotivne karakterizacije (viđene u seriji) jednostavno možete zaboraviti.
ZATVORSKI SAPUN
Koga boli neka stvar za priču, ispravit će to blistavi gameplay? Eh, treba dobro udahnuti prije pravog jada. Dakle, stavljeni ste u glomazni Fox River, vjerno dočaran do svakog kutka. Prave slobode kretanja nema jer ste pod stalnom prismotrom, pa ne bi bilo fer očekivati drugačije. Ipak, tu i tamo možete podizati utege i udarati vreće (mlaćenje prazne slame opet), a možete se i iz čista mira potući s ostalim huliganima. U svakom slučaju, očekuje vas linearno i monotono iskustvo koje bi čak moglo uzrokovati klaustrofobiju. Gameplay se dijeli na dva dijela – borbu i šuljanje. Doduše, tu je i onaj nesretni treći dio, no o njemu nešto kasnije. Borba je na trenutke zanimljiva, međutim radi se tu o sasvim jednostavnom konceptu ala dueli u Harry Potteru – na raspolaganju su dva napada, blok te izmicanje, a na kraju i završni potez.
Ni situacija kod šuljanja nije ništa drugačija – nema tu sporijeg kretanja, samo crouch opcija, a jednom kad se pomoću cover sistema zalijepite za obližnji objekt obavili ste većinu posla jer su kretnje neprijatelja, odnosno stražara, uistinu limitirane. Toliko ograničene da oni nikada neće pobliže istražiti mjesto na kojemu vas slučajno vide, ili pak mjesto odakle su čuli sumnjiv zvuk. A kako igraču nije dopuštena apsolutno nikakva interakcija s njima, koncept je toliko banalan da vas igra vraća na zadnji checkpoint ukoliko vas stražar vidi. Naravno, teško da je moglo biti drugačije, ipak se radnja odvija u strogo čuvanom zatvoru. No sami procijenite koliko zabave možete iscijediti iz otprilike osam sati igre, koliko Conspiracy traje, znajući da je samo prvi sat (tutorial) relativno raznolik, dok su ostalih sedam sati tek varijacije na gameplay elemente prva dva poglavlja.
Kako netko uopće može pogriješiti sa quick time eventovima?
Jasno je da se kroz šuljanje i borbu ne može ispričati čitava priča, treba ta dva dijela nečime i spojiti. I tu dolazimo do one nesretne, treće gameplay dionice – quick time eventova, iliti brzopoteznih akcija pritiskanja određenih tipki u određenom vremenu, nizu i kombinacijama. Isti element vidjeli smo u nebrojeno mnogo igara, pa se zasigurno pitate zašto ga u Conspiracy-u nazivamo nesretnim? Iz sasvim opravdanog razloga – odrađen je šlampavo kao i sve ostalo. A kako netko uopće može pogriješiti na tom polju? Za početak, može odbaciti svaku logiku – Conspiracy nerijetko od igrača traći bjesomučno lupanje po jednoj tipki kontrolera da bi nakon tog lupanja automatski morao stisnuti drugu. Dakle, stišćete tipku A što brže možete, i onda bez ikakve pauze, iz čista mira, slijedi tipka B/X/Y. Gotovo je sigurno kako ćete u tom trenutku stisnuti tipku A, jer ne možete reagirati toliko brzo, što znači da ste stisnuli krivo, i da tu sekvencu morate proći ponovno. Poanta je da to zna biti itekako frustrirajuće, te da kod takvih situacija jednostavno mora postojati barem minimalna pauza između dviju akcija (kao primjerice, u novijim Resident Evil igrama).
Neke su igre kao vampiri – naoko privlačni, a iscrpljuju vas do iznemoglosti. Pogađate, Prison Break: The Conspiracy je upravo takav. Šareni i blješteći vizuali mogu pokriti šupljinu igre, iako su i sami pokvareni. Najjednostavniji dokaz za to veže se uz glasovnu sinkronizaciju – likovi drže stalno isti izraz lica. Ako ih i čujete da se smiju, to nećete vidjeti. Što se tiče već spomenute glasovne sinkronizacije, pohvalno je što većina glumaca svojim likovima posuđuje glasove, no vidi se da je to odrađeno rutinski, te uz ukočenost likova nema nikakvog pozitivnog efekta. Štoviše, zanimljivo je kako likovi kojima originalni glumci nisu posudili glas uopće ne liče na likove iz serije. No s obzirom na to koliko se rijetko pojavljuju u samoj igri, nije da će to nekome zapeti za oko. Možda jedina pozitiva jest licencirana Prison Break glazba u režiji Ramina Djawadija koja je, začudo, logično smještena kroz sve napetije sekvence u igri.
BJEŽ'MO
Dakle, imamo zatvor u kojemu nemamo što raditi, a ono što pokušavamo dozlaboga je linearno, repetitivno i jednolično. Pokušajmo se stoga sjetiti igara slične tematike, čisto da bi ukazali koliko Conspiracy zaostaje za njima. Sjećate se levela u Splinter Cell: Double Agent gdje Fisher bježi iz zatvora? Ta 15-minutna razina zanimljivija je nego čitavi Prison Break. Sjećate li ste legendarne zatvorske scene u Metal Gear Solidu? Ta desetominutna scena zanimljivija je nego čitavi Prison Break. Zašto? Pa u tom levelu, koji se levelom ne može ni zvati, igraču je ponuđeno duplo više mogućnosti nego u Conspiracy-u, a uvjeren sam da je razgovor preko codeca na tom dijelu igre duži nego svi dijalozi / monolozi u Prison Breakuu zajedno.
Štoviše, kad smo već kod Kojiminih radova, ako kojim nesretnim slučajem gajite simpatije za virtualni Prison Break (i uopće se ne slažete s ocjenom), probajte povući paralele između Conspiracy-a i prvog Metal Gear-a iz 1987. godine. Doći ćete do zanimljivih rezultata. 22 godine mlađi naslov, uz sve prednosti današnje tehnologije, gameplay elementima je siromašniji nego stara 8-bitna igra. Zato od ovoga bježite što dalje, nije vrijedno novca, a kamoli vremena. Tvrdokorno zagriženi fanovi možda će uživati u šetnji Fox Riverom, no ta je šetnja ionako kratkog vijeka, a kad se pretvori u bijeg uistinu će osjetiti zatvor, ali onaj probavni.